30. јун 2008.

Ovaj blog je namenjen za sve iskrene ljubitelje prirode! Ovo je samo početak, blog ce redovno biti dopunjavan novim podacima. Vaše sugestije i komentari su uvek dobro došli. Za sve informacije možete me kontaktirati putem i-mejla baxy011@gmail.com

AVALA


Planina Avala nalazi se jugoistočno od Beograda, glavnog grada Srbije, i jednog od najvećih gradova na Balkanu. Udaljenost od Beograda različito je procenjivana. Tako sam na internetu našao podatke o udaljenosto od 16,5 km do čak 20 km. Njena nadmorska visina iznosi 511 m. Ime "Avala" orijentalnog je porekla i potiče od arapske reči "havala" što znači "vidikovac", odnosno mesto ili objekat koji ima pred sobom dobar vidik i dominira okolinom. Jedna je od najpoznatijih i najposećenijih srpskih planina. Avala je uz Triglav, Durmitor, Plitvička jezera, Velebit, Lovćen i Lipovicu 1937. proglašena Nacionalnim parkom. Posetioci se, uživajući u prirodnim lepotama Avale, mogu osvežiti na izvoru hladne vode i na izvoru "Sakinac", a zaljubljenici u biljke mogu na ovoj šumovitoj planini naći više od 50 vrsta lekovitih trava. Na vrhu Avale nalaze se ugostiteljski objekti: Hotel "Avala", planinarska kuća "Mitrovićev dom" i Studentsko odmaralište "Čarapićev brest". U podnožju Avale su: Motel "1000 ruža", Pansion "Beograd", restorani "Lipovica", "Lovački sastanak" i drugi.

Avala kao vojno utvrđenje


Još u antičko doba Rimljani, koji su vladali gradom Singidunumom (današnji Beograd), podigli su na Avali vojničko utvrđenje da bi kontrolisali prilaz samom gradu ali i da bi zaštitili svoje rudnike, koje su imali u podnožiju planine. Tokom srednjeg veka na Avali se nalazio srpski grad Žrnov, koji su Turci osvojili 1442. godine. Ali, Segedinskim primirijem 1444. godine Turci bivaju primorani na obnovu srpske despotovine kada je i Žrnov ponovo vraćen Srbima. Tokom novog pohoda na Srbiju Osmanlije (Turci) opet osvajaju grad 1458. godine. Ugarska vojska pokušala je da povrati Žrnov 1515. godine, pomoću teške artiljerije. No, taj njihov napad završen je teškim porazom. Nakon pada Beograda pod Osmanlije 1521. godine grad Žrnov počinje da gubi svoj strateški značaj. Pretpostavlja se da je utvrđenje konačno napušteno u XVIII. veku. Ostaci utvrđenja na Avali uništeni su 1934. godine da bi se na tom mestu podigao spomenik Neznanom junaku, rad čuvenog vajara u kraljevini Jugoslaviji Ivana Meštrovića. Taj postupak oštro je osuđen od strane javnosti!

Spomenik Neznanom junaku


Nakon tragičnih dešavanja za Srbe i Srbiju tokom Prvog svetskog rata (1914-1918), stanovnici okolnih, podavalskih sela, pronašli su u okolini planine više grobova srpskih vojnika. Među njima se nalazio i jedan grob nepoznatog vojnika. Narod je tom vojniku podigao srkomni spomenik 1922. godine. Kasnije je Državni odbor za podizanje spomenika doneo odluku o podizanju velelepnog mauzoleja, čija gradnja je trajala od 1934 do 1938. godine. Mauzolej je poznat i kao spomenik Neznanom junaku. Delo je poznatog vajar Ivana Meštrovića. Spomenik je rađen od jablaničkog granita, a posebno je poznat po svojim karijatidama koje predstavlaju žene u narodnim nošnjama iz svih delova tadašnje države.

Avalski toranj


Nekada, u bivšoj SFRJ, Avala je posebno bila poznata po “Avalskom tornju”, velelepnoj građevini visokoj 202,87 m. Avalski toranj je bio jedan od najlepših tv repetitora u Evropi; završen je posle petogodišnje izgradnje 1965. godine. Bio je vrhunac naše arhitekture koga su konstruisali arhitekte Uglješa Bogdanović i Slobodan Janjić i konstruktor-akademik Milan Krstić. Radove je izvelo Građevinsko preduzeće “RAD” iz Beograda. Toranj na Avali je, pored Pobednika (kipa) na beogradaskoj tvrđavi Kalemegdanu, postao jedan od simbola grada Beograda. Tako je bilo sve do tragičnog 29. aprila 1999. godine kada su ga srušile bombe NATO pakata, tokom zlikovačke tromesečne agresije na SRJ. Trenutno je u toku izgradnja novog tornja na Avali, za koji kažu da će biti replika starog! No, videćmo šta će biti urađeno.

Resničko jezero “Pariguz”


Ono po čemu se Avala još prepoznaje kod upućenijih ljubitelja prirode jeste jezero koje se nalazi u njenoj blizini. Radi se o jezeru Pariguz, pokraj naselja Resnik. Resnik je prigradsko naselje u beogradskoj opštini Rakovica, koje se većim delom nalazi na brdu (tzv. Resnik Brdo) koje je deo Avalskog planinskog masiva. Zajedno sa okolnim naseljima koje obuhvata, ima oko 35000 stanovnika. Upućeniji kažu da se nekada moglo kupati u jezeru, ali nemarom ljudi voda je danas bakteriološki neispravna za kupanje i piće. Trenuto najčešći posetioci jezera su pecaroši, ali i svi oni koji žele da svoje vreme provedu ovde, uživajući u divnoj prirodi oko jezera.

Za iskrene ljubitelje prirode

Ovaj blog je prvenstveno namenjen iskrenim ljibiteljima prirode. Lično se ubrajam u njih. Zbog obaveza, ali i nekih drugih razloga, nemam puno vremena niti mogućnosti da putujem po čitavoj Srbiji, ili obilazim strane zemlje. No, čovek ako je dovoljno kreativan može naćin načina da uživa u puno toga! Možda nemam hiljade i hiljade evra da putujem do Himalaja, ili tropskih džungli, ali mogu da uživam u prirodi koja mi je na dohvat ruke – u planini Avali i njenom predivnom područiju. Tajne i lepote Avale otkrivam već godinama. Verujem da sa za to vreme stekao dovoljno iskustva da mogu i drugima da ga prenesem. Konkretno ja nisam planinar, jer nemam svu potrebnu opremu, ogromno iskustvo, ali sam prirodnjak-rekreativac. Odlazim u pirodu da bih uživao, da bih očuvao svoje zdravlje, našao mir (kada mi treba), ali i da bih uživao u svakom danu, svakom trenu. Boravak u prirodi je višestruko koristan za čoveka. Ali danas, usled brzog gotovo ubitačnog tempa života, mnogi na to gledaju kao gubljene vremena! To naravo nije tačno. Svaki moj izlet u prirodu, a neki su trajali po čitav dan, donosio je meni ali i mojim saputnicima divne trenutke opuštanja i odmora, i još lepša sećanja. Neka su zabeležena i fotografijama, koje ovde postavljam. Iskreni ljibitelji prirode ne dopustite da vam drugi govore šta je dobro za vas a šta ne! Ako se lepo osećate tokom svojih izleta – samo napred! Činite veliku stvar za sebe! Dodatni podsticaj neka vam bude i da je naučno (medicinski) dokazano da fizički aktivnije osobe su vitalnije, srećnije i da drastično smanjuju rizik od srčanih i drugih bolesti! Ako volite prirodu onda to znači i da volite svoje zdravlje. Najlepše je kada oboje čuvamo sa jednakom revnošću.

Oprema za izlete

Od opreme koju koristite, imate na raspolaganju standardnu planinarsku opremu, ali možete i improvizovati. Lično vam preporučujem sledeće (što sam napisao i u tekstu o zmijama): Šuma, priroda, nije korzo pa se tako i ne treba ponašati. Šuma je diviljnina, i ima svoja pravila života i(li) smrti! Kao prvo, obucite se i opremite pravilno. Nikada ne treba iću u šumu u kratkim pantalonama, papučama, mekanim patikama, ili čak bos hodati po šumskim stazama (što neki čine). Ako je toplo uzimte tanje pantalone ali uvek neka budu dugačke! Nosite planinarske cipele ili čizme, ali mogu i da posluže gumene čizme (koje su jeftine i mogu se naći na skoro svakoj pijaci), ili deblje patike (ili cipele). Gore se oblačite po potrebi, ali leti uvek majicu, da ne bi ste kolabirali od toplote! Sa sobom u rancu nosite uvek vodu, hranu, i nešto dodatne opreme po potrebi. Ta oprema može biti baterijska lampa, neki medikamenti za prvu pomoć, neko sredstvo za odbranu, kompas, mapa terena po kome se krećete... ma mogućnosti su velike, budite kreativni. Neki od osnovnih saveta za izlete mogu biti: pre polaska dobro se odmorite, jedite dovoljno ali ne previše, ne konzumirajte alkohol, proverite kakvo vas vreme možete očekivati... Uživajte!

Ako želite samnom...

Ako ste iskreni ljubitelj prirode, ako sami ne želite, ako sami ne možete kontaktirajte neko planinarsko društvo. U našoj zemlji ima ih više, i koliko znam dobro su organizovani. Ukoliko ste raspoloženi javi te se, često idem na izlete do Avale, i njenog područija, pa samo napred...
Lična iskustva - Avala i podavalsko područije odlikuju se izuzetno lepom i pitom prirodom. Od flore i faune treba istaći da, zbog relativno niskog terena i manje gustih šuma, nema životinja koje su tipične za planinska područija. Nema vukova, medveda, divljih svinja, risova... ali svakako, ako imate sreće, možete naići na srndaće ili sitiniju divljač kao što su fazani, zečevi, lisice... Dakle, opet se vraćmo na početak, relativno opasna vrsta na koju možete da naiđete jeste – zmija. Ali oprez je najbolja zaštita. Područije je, po meni, najlepše u proleće i jesen. Šume nisu previše guste, ali se protežu daleko. Ko ne voli šumu ima dosta staza kroz polja, a neke vode pravo do Avale. Pod Avalom se nalaze naselja- Rušanj, Resnik, Pinosava, Ripanj... Do Avale se može doći peške ali i kolima i autobusom. Avala se najčećse smatra za izletište, ali danas je i omiljeno mesto za bajkere. Na planini postoje staze za pešake, vozila i bicikliste. Manje je poznato da je Avala nekada bila i skijaško mesto u Srbiji. Na njoj je davne 1929. godine održano prvo takmičenje u smučarskom trčanju na 8 km. Nakon Drugog svetskog rata 1946. godine ovde je održano i prvo posleratno Smučarsko prvenstvo Srbije.

Zmije otrovnice u podavalskom područiju, mašta ili stvarnost





Od početka ove godine, bolje reči od početka ovog leta, čuo sam više priča o susretima sa zmijama. Nedavno, na žalost, i sam sam imao ovu neprijatnost. Istina da se zasigurno nije radilo o otrovnicma ali svaki susret za zmijom, ili zmijama, kod većine ljudi izaziva osećaj straha ili najmanje pojačane neprijatnosti. Zato sam želeo da konačno rešim ovu „misteriju“ i dobijem konkretan odgovor na pitanje – Da li pod Avalom, ili na samoj planini, ima zmija otrovnica?!
Zmije (Ophidia, Serpentes) su podred unutar klase gmizavaca. Srodne su gušterima jer imaju zajedničko poreklo i zajedno sa njima čine najbrojniju grupu recentnih gmizavaca. Vode poreklo od četvoronožnih gušterolikih gmizavaca od kojih su se u toku razvitka odvojile i nastavile razviće u pravcu izduživanja tela i gubitka ekstremiteta. Umesto nogu zmije su stekle veoma pokretnu kičmu. Broj pršljenova im je povećan na dvesta (kod nekih vrsta taj broj dostiže i 435). Rep im je kraći od trupa. Čulo mirisa (Jakobsonov organ) im je veoma dobro razvijen, za razliku od čula vida i sluha. Neke zmije su osetljive i na toplotu, odnosno infracrveno zračenje. Neke zmije su otrovne i utvrđeno je da je upotreba otrova mnogo značajnija za pribavljanje hrane, nego za odbranu. Jedna od razlika između otrovnih i neotrovnih zmija je što su kod otrovnih uočljive žlezde na bočnim stranama glave, pa im je glava trouglastog oblika uz uočljiv vrat. Kod neotrovnih glava manje primetno prelazi u telo i vrat nije uočljiv. Otrovni aparat u svih zmija otrovnica je u osnovi jednak. Sastoji se iz dva oštra i šuplja zuba koja su u vezi s dvema otrovnim žlezdama. Mesto gde se nalaze otrovne žlezde zavisi od vrste zmije, ali kod većine se nalazi u gornjoj vilici. Žlezde luče otrov koji se skuplja u kesicama iznad šupljih zuba. Kreću se talasastim vijuganjem tela, ali se mogu kretati i pravolinijski kada prolaze kroz uzane hodnike. U tom slučaju se kretanje vrši pomoću trbušnih rožnih pločica. Česta pojava kod zmija je mimikrija. Tada one oblikom i bojom tela imitiraju predmete ili druge zmije. Dešava se da zbog toga neotrovne zmije imaju šare poput otrovnih vrsta. Boja tela im može biti veoma različita, od neupadljivih, mrkih ili sivih vrsta do intenzivno obojenih i šarenih.Zmije dugo žive, čak i manje vrste. Mnoge žive 40 i više godina. Veličina im se kreće od 15 cm, pa do 11,5 metara, mada postoje tvrdnje da su nalaženi i veći primerci. Većina zmija polaže jaja, ali ima i viviparnih. Poznato je oko 2.400 vrsta, od čega 400 otrovnih i imaju široko rasprostranjenje.
U Srbiji ima zmija otrovnica. Najpoznatije su šarka i poskok. Poskok je više zmija planinskih krajeva, voli kamenjare, dok je šarka šumska zmija. Koliko sam ja upoznat zmija otrovnica, posebno dve pomenute vrste, nema u podavalskom područiju, što ne znači da ih nema na samoj planini. Najčešće zmije koje se viđaju su slepić i smuk. Ali na žalost zbog svoje veličine (za koju sam čuo da može biti prilična), i debljine tj obima smuk strada jer ga ljudi u strahu, ali i ne znanju, pomešaju sa zmijom otrovnicom. No, opreza nikada dosta! Zato poslušajte nekoliko korisnih saveta. Zmija nije prirodni neprijatelj čoveka, iz više razloga. Prvo, nije na njenom „spisku“ za ishranu, zatim plaši se ljudi, i najčešće (osim ako je niste nagazili), beži pred čovekom. Ali čovek jeste neprijatelj zmije. Ma koliko ljudima, posebno onima koji imaju patološki strah od zmija, ovo zvučalo čudno – zmije su korisne vrste, jer tamane glodare, na prvom mestu. Ipak, ne treba zaboraviti da čak i ako vas zmija napadne ona se samo brani, nije predator koji ubija ljude namerno.
Jedan od ključnih momentata koji vam može pomoći, pa čak i spasiti život, jeste da se pre odlaska u šumi pripremite, i psihički i fizički. Šuma, priroda, nije korzo pa se tako i ne treba ponašati. Šuma je diviljnina, i ima svoja pravila života i(li) smrti! Kao prvo, obucite se i opremite pravilno. Nikada ne treba iću u šumu u kratkim pantalonama, papučama, mekanim patikama, ili čak bos hodati po šumskim stazama (što neki čine). Ako je toplo uzimte tanje pantalone ali uvek neka budu dugačke! Nosite planinarske cipele ili čizme, ali mogu i da posluže gumene čizme (koje su jeftine i mogu se naći na skoro svakoj pijaci), ili deblje patike (ili cipele). Sa sobom u rancu nosite uvek vodu, hranu, i nešto dodatne opreme po potrebi. Uvek nosite štap, kojim ćete udarati po zemlji, i time stvrati buku koja plaši i tera zmije. Kada idete kroz šumu obavezno gledajte ispred sebe. Razmislite o mestima gde može biti zmija, pa ih izbegavajte. To su najčešće kamenjari, visoka trava, obala reka, potoka i jezera. No, zmije se mogu sresti i na drugim mestima, teoretski svuda ali praktično najčešće na gore pomenutim. Postoje trikovi kako da unapred uplašite zmije i time ih naterate u beg, bez bliskog susreta. Udarajte dok hodate štapom po zemlji, udarajte jako nogom o zemlju, ako prolazite kroz mesta gde može da ih bude, bacajte kamenje u vodu ili visoku travu ispred vas. Ali, ako ipak sretnte zmiju onda poštujte sledeća prvila:
· ostanite smireni i ne pravite nagle pokrete
· ako zmija krene da beži ne treba da jurite za njom
· ako krene ka vama budite mirni ili pokušajte da je lagano štapom odgurnete od sebe, ili vešto bacite na drugu stranu
· upamtite ona nas neće napasti ako je prvi ne ugorzimo!
Zato, da bi ste izbegli neprijatnosti koje mogu da vam pokvare uživanje u prirodi, uvek idite već „utabanim“ i poznatim stazama. Možda nema „avanture“ ali je sigurnije!Od svih zmija najopasniji ujed, koliko znam, ima poskok. Ali, čak i kod njega otrov ne deluje tako brzo, ipak to nije kraljevska kobra! Zar ne?! Nakon ujeda poskoka imate čak do 36h da zatržite pomoć, no to vreme varira u zavisnosti od stanja vašeg organizma. Uvek ima vremena da se pomogne unesrećenom, ali je najvažnije ostati priseban i sprečiti, koliko je moguće, da žrtva padne u histeriju i time pogorša svoje stanje. Kod samog ujeda, tj otrova, postoje neka bitna pravila: što je ujed periferniji (dalji od stomaka, grudnog koša ili vrata) to je manje opasan, site zmije imaju slabiji otrov od gladnih i onih koje su dugo boravile na suncu (ima ga manje i količinski!). Kod samog ujeda najbolje je dobit pomoć lekara ali neke mere su neophodne, da bi povređeni uopšte stigao do lekarske pomoći. Kao prvo imobilisati ranu podvezivanjem (iznad povredjenog dela, a najčešće je to ruka ili noga), zatim kod same rane napraviti dva unakrsna reza u obliku slova „X“ i kroz njih ispuštati otrov pritiskom na ranu, povrđenom davati što više tečnosti. Rezovi se prave dezinfikovanim sečivom (pomoću vatre, alkohola itd). Otrov nikako ne isisavati iz rane, jer postoji velika mogućnost da se onaj ko to radi i sam otruje! Ovde sam dao i slike nekih vrsta zmija kod nas.


Index slika>


  1. belouška, vodena zmija

  2. poskok

  3. šarka

  4. smuk