30. јун 2008.

Zmije otrovnice u podavalskom područiju, mašta ili stvarnost





Od početka ove godine, bolje reči od početka ovog leta, čuo sam više priča o susretima sa zmijama. Nedavno, na žalost, i sam sam imao ovu neprijatnost. Istina da se zasigurno nije radilo o otrovnicma ali svaki susret za zmijom, ili zmijama, kod većine ljudi izaziva osećaj straha ili najmanje pojačane neprijatnosti. Zato sam želeo da konačno rešim ovu „misteriju“ i dobijem konkretan odgovor na pitanje – Da li pod Avalom, ili na samoj planini, ima zmija otrovnica?!
Zmije (Ophidia, Serpentes) su podred unutar klase gmizavaca. Srodne su gušterima jer imaju zajedničko poreklo i zajedno sa njima čine najbrojniju grupu recentnih gmizavaca. Vode poreklo od četvoronožnih gušterolikih gmizavaca od kojih su se u toku razvitka odvojile i nastavile razviće u pravcu izduživanja tela i gubitka ekstremiteta. Umesto nogu zmije su stekle veoma pokretnu kičmu. Broj pršljenova im je povećan na dvesta (kod nekih vrsta taj broj dostiže i 435). Rep im je kraći od trupa. Čulo mirisa (Jakobsonov organ) im je veoma dobro razvijen, za razliku od čula vida i sluha. Neke zmije su osetljive i na toplotu, odnosno infracrveno zračenje. Neke zmije su otrovne i utvrđeno je da je upotreba otrova mnogo značajnija za pribavljanje hrane, nego za odbranu. Jedna od razlika između otrovnih i neotrovnih zmija je što su kod otrovnih uočljive žlezde na bočnim stranama glave, pa im je glava trouglastog oblika uz uočljiv vrat. Kod neotrovnih glava manje primetno prelazi u telo i vrat nije uočljiv. Otrovni aparat u svih zmija otrovnica je u osnovi jednak. Sastoji se iz dva oštra i šuplja zuba koja su u vezi s dvema otrovnim žlezdama. Mesto gde se nalaze otrovne žlezde zavisi od vrste zmije, ali kod većine se nalazi u gornjoj vilici. Žlezde luče otrov koji se skuplja u kesicama iznad šupljih zuba. Kreću se talasastim vijuganjem tela, ali se mogu kretati i pravolinijski kada prolaze kroz uzane hodnike. U tom slučaju se kretanje vrši pomoću trbušnih rožnih pločica. Česta pojava kod zmija je mimikrija. Tada one oblikom i bojom tela imitiraju predmete ili druge zmije. Dešava se da zbog toga neotrovne zmije imaju šare poput otrovnih vrsta. Boja tela im može biti veoma različita, od neupadljivih, mrkih ili sivih vrsta do intenzivno obojenih i šarenih.Zmije dugo žive, čak i manje vrste. Mnoge žive 40 i više godina. Veličina im se kreće od 15 cm, pa do 11,5 metara, mada postoje tvrdnje da su nalaženi i veći primerci. Većina zmija polaže jaja, ali ima i viviparnih. Poznato je oko 2.400 vrsta, od čega 400 otrovnih i imaju široko rasprostranjenje.
U Srbiji ima zmija otrovnica. Najpoznatije su šarka i poskok. Poskok je više zmija planinskih krajeva, voli kamenjare, dok je šarka šumska zmija. Koliko sam ja upoznat zmija otrovnica, posebno dve pomenute vrste, nema u podavalskom područiju, što ne znači da ih nema na samoj planini. Najčešće zmije koje se viđaju su slepić i smuk. Ali na žalost zbog svoje veličine (za koju sam čuo da može biti prilična), i debljine tj obima smuk strada jer ga ljudi u strahu, ali i ne znanju, pomešaju sa zmijom otrovnicom. No, opreza nikada dosta! Zato poslušajte nekoliko korisnih saveta. Zmija nije prirodni neprijatelj čoveka, iz više razloga. Prvo, nije na njenom „spisku“ za ishranu, zatim plaši se ljudi, i najčešće (osim ako je niste nagazili), beži pred čovekom. Ali čovek jeste neprijatelj zmije. Ma koliko ljudima, posebno onima koji imaju patološki strah od zmija, ovo zvučalo čudno – zmije su korisne vrste, jer tamane glodare, na prvom mestu. Ipak, ne treba zaboraviti da čak i ako vas zmija napadne ona se samo brani, nije predator koji ubija ljude namerno.
Jedan od ključnih momentata koji vam može pomoći, pa čak i spasiti život, jeste da se pre odlaska u šumi pripremite, i psihički i fizički. Šuma, priroda, nije korzo pa se tako i ne treba ponašati. Šuma je diviljnina, i ima svoja pravila života i(li) smrti! Kao prvo, obucite se i opremite pravilno. Nikada ne treba iću u šumu u kratkim pantalonama, papučama, mekanim patikama, ili čak bos hodati po šumskim stazama (što neki čine). Ako je toplo uzimte tanje pantalone ali uvek neka budu dugačke! Nosite planinarske cipele ili čizme, ali mogu i da posluže gumene čizme (koje su jeftine i mogu se naći na skoro svakoj pijaci), ili deblje patike (ili cipele). Sa sobom u rancu nosite uvek vodu, hranu, i nešto dodatne opreme po potrebi. Uvek nosite štap, kojim ćete udarati po zemlji, i time stvrati buku koja plaši i tera zmije. Kada idete kroz šumu obavezno gledajte ispred sebe. Razmislite o mestima gde može biti zmija, pa ih izbegavajte. To su najčešće kamenjari, visoka trava, obala reka, potoka i jezera. No, zmije se mogu sresti i na drugim mestima, teoretski svuda ali praktično najčešće na gore pomenutim. Postoje trikovi kako da unapred uplašite zmije i time ih naterate u beg, bez bliskog susreta. Udarajte dok hodate štapom po zemlji, udarajte jako nogom o zemlju, ako prolazite kroz mesta gde može da ih bude, bacajte kamenje u vodu ili visoku travu ispred vas. Ali, ako ipak sretnte zmiju onda poštujte sledeća prvila:
· ostanite smireni i ne pravite nagle pokrete
· ako zmija krene da beži ne treba da jurite za njom
· ako krene ka vama budite mirni ili pokušajte da je lagano štapom odgurnete od sebe, ili vešto bacite na drugu stranu
· upamtite ona nas neće napasti ako je prvi ne ugorzimo!
Zato, da bi ste izbegli neprijatnosti koje mogu da vam pokvare uživanje u prirodi, uvek idite već „utabanim“ i poznatim stazama. Možda nema „avanture“ ali je sigurnije!Od svih zmija najopasniji ujed, koliko znam, ima poskok. Ali, čak i kod njega otrov ne deluje tako brzo, ipak to nije kraljevska kobra! Zar ne?! Nakon ujeda poskoka imate čak do 36h da zatržite pomoć, no to vreme varira u zavisnosti od stanja vašeg organizma. Uvek ima vremena da se pomogne unesrećenom, ali je najvažnije ostati priseban i sprečiti, koliko je moguće, da žrtva padne u histeriju i time pogorša svoje stanje. Kod samog ujeda, tj otrova, postoje neka bitna pravila: što je ujed periferniji (dalji od stomaka, grudnog koša ili vrata) to je manje opasan, site zmije imaju slabiji otrov od gladnih i onih koje su dugo boravile na suncu (ima ga manje i količinski!). Kod samog ujeda najbolje je dobit pomoć lekara ali neke mere su neophodne, da bi povređeni uopšte stigao do lekarske pomoći. Kao prvo imobilisati ranu podvezivanjem (iznad povredjenog dela, a najčešće je to ruka ili noga), zatim kod same rane napraviti dva unakrsna reza u obliku slova „X“ i kroz njih ispuštati otrov pritiskom na ranu, povrđenom davati što više tečnosti. Rezovi se prave dezinfikovanim sečivom (pomoću vatre, alkohola itd). Otrov nikako ne isisavati iz rane, jer postoji velika mogućnost da se onaj ko to radi i sam otruje! Ovde sam dao i slike nekih vrsta zmija kod nas.


Index slika>


  1. belouška, vodena zmija

  2. poskok

  3. šarka

  4. smuk

1 коментар:

Анониман је рекао...

Divan blog! Puno korisnih saveta!